Najteži pacijenti inficirani vurusom korona iz svih opština smješteni su na kovid odjeljenje u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici, gdje smo posjetili „crvenu zonu” u kojoj bitku za život izgubi čak njih 95 odsto. Invanzivna mehanička ventilacija je i najveći strah i nada za ove pacijente. Ovdje radi nekoliko ljekara, od kojih je jedan pulmolog, ujedno i načelnik Odjeljenja pulmologije Vladimir Jovanović. Na proširenom odjeljenju pulmologije u trenutku naše posjete bilo je 75 pacijenata, od kojih je, kako kaže Jovanović, 44 životno ugroženo. Najmlađi pacijent je 88. godište, a najstariji je rođen 1927 godine. Bitku za život ovdje svakodnevno izgubi po nekoliko pacijenata. U vrijeme naše posjete, preminulo je troje. Situacija sa epidemijom je sve teža, o čemu govori i podatak da smo na četvrtom mjestu u Evropi po broju preminulih.
Ljekari i sestre kažu da su iscrpljeni, ali to ne pokazuju. Zovu ih heroji iz sjenke. A njih, kako ističu, posebno pogađa ponašanje građana, koji ne shvataju da nepoštovanjem mjera ugrožavaju svoje porodice i zdravstvene radnike. Mi smo prvo obišli pacijente, uključujući i intenzivnu njegu kovid odjeljenja.

U jednoj od prostorija, prije linije iza koje se nalazi odjeljenje pulmologije prilagođeno za liječenje najugroženijih pacijenata, obavlja se priprema za bezbjedan ulazak. Ispod zaštitnog skafandera obavezne su kapa i maska na licu. Preko skafandera, novi sloj zaštitne opreme na nogama i vizir na licu. Slijedi i vanjska dezinfekcija opreme. Sve to brzo obavlja sestra Biljana Vukčević, koja na ovom odjeljenju radi 40 godina.

Vrlo brzo počinje da vam bude izuzetno neprijatno pod slojevima zaštite, jer trošite vazduh koji je ostao prije „pakovanja” u opremu koja ništa ne propušta. Ljekari u njima provode osam sati, a sestre čak 12. Odlazak u toalet je procedura, jer ih u istoj sobi svlače i kasnije ponovo oblače, ali drugi skafander, jer se smatra da je prethodni kontaminiran.

Ljubazne medicinske sestre kažu da im ne fali opreme. Fali glavna sestra na odjeljenju, za koju je dan ranije potvrđeno da je inficirana virusom korona, dok je nekoliko drugih već u samoizolaciji ili, kako kažu, „van stroja”.

– Svaki dan nam je po neko odsutan zbog infekcije. Pazimo se, ali nikada ne znate gdje ćete se zaraziti – kaže sestra Ana.

Prve sobe i čini se da će ovo biti prijatna posjeta. Pacijenti koji se oporavljaju i nadaju se skorom odlasku kući. Iznenađeni su zbog dolaska novinara „Dana”, jer ovdje nema posjeta. Oko njih su samo ljekari i sestre u skafanderima, kojima vide jedino oči. Pacijent Golub Bulatović očekuje da bude otpušten kući.

– Došao sam u teškom stanju, oporavio sam se zahvaljujući ovim ljudima. Prethodno sam liječen kući devet dana. Ovi ljudi su za svaku pohvalu. Samo mi ovdje znamo šta oni trpe. Šta sam sve vidio ovdje, to ne dao Bog nikome. Kroz šta bolesnici ovdje prolaze, te muke... Nema pravila, ovdje su i mladi momci i stari ljudi. Mlad momak, 30 godina u agoniji čupa kablove, vrišti... oni trče. Pošto sam prije ovoga i ja kao i većina mislio „ne može mene korona”, poručio bih svima da nose maske i drže distancu. Kad ih zadesi, može biti kasno. Meni je bolesna kompletna porodica, otac i majka leže u bolnici u Brezoviku, supruga se liječi kod kuće – kaže Bulatović koji će liječenje nastaviti kod kuće.

U drugoj sobi Podgoričanin Željko Burić kaže da je u teškom stanju primljen na kovid odjeljenje, gdje su ga reanimirali, a istu noć po prijemu prikačen je na respirator. Sada ima kiseoničku potporu.

– Za nekoliko dana su me vratili u život. To su naši heroji, to što oni rade ovdje, to se teško može opisati. Rade sa voljom. Ja sam čovjek koji je čitav život u sportu, imam 52 godine i treniram svaki dan. Svi su mislili da meni ne može ništa biti. Pogledajte kako me je zgazila korona. Uvijek sam nosio masku i držao distancu. Ne znam gdje sam se zarazio. To je kocka – kaže Burić.
Na krevetu pored njega liječi se ljekar iz Kotora, koji se izvinjava što ne može da priča, jer se ne osjeća dobro.

Na ovom odjeljenju pacijenti budu najmanje sedam dana.

– Najvažnije je da pacijenti koje odvojimo od respiratora nastave da se oporavljaju i ne vrate na mehaničku ventilaciju. I ja sam prošle godine preležala lakši oblik korone, ali ovi pacijenti se bore za život. Nije to isto – kaže sestra Ana.

Nastavljamo dalje i niko vas ne može pripremiti za ono što slijedi. Sobe sa najtežim pacijentima i na kraju intenzivna njega u crvenoj zoni. U hodnik dopire zvuk respiratora ili „vještačkih pluća”. Pacijenti tihi, nepomični, u očima strah. Stajemo kod nekih od njih, govorimo im da će biti dobro, da se bore i oporave. Poneko odgovori slabašnim pokretom ruke. Jedna od sestara kaže da je najteže, kada se „bore za vazduh, misle da je to kraj i dozivaju najbliže, ili roditelje ili djecu”.
U intenzivnoj njezi šestoro pacijenata na invanzivnoj mehaničkoj ventilaciji. Niko od njih i ne primjećuje naš ulazak. Među njima i mlađe osobe. Ne želimo dalje, a sestra kaže da „i nema dalje”.

Sestra Stoja Sekulović objašnjava da se kovid pacijenti liječe gotovo na svim odjeljenjima, ali kod njih na pulmologiji su oni najteži.

Glavna sestra na intenzivnoj jedinici Jovana Kalezić kaže da je šest pacijenata tu najmanje 10 dana.

– Jednog tridesetogodišnjaka smo uspjeli da odvojimo od respiratora prije dva dana. Nažalost, samo od početka februara, na intenzivnoj njezi je preminulo 17 pacijenata. Taj podatak govori kakva je situacija. Apelujemo na građane da shvate ozbiljnost situacije, red je da se pridržavaju mjera i pomognu sebi i svima nama da se izborimo sa epidemijom. Godinu dana je kako ja i moje kolege radimo ovdje i na izmaku smo i fizičke i psihičke snage. Lično mi je mnogo teško i dođe mi evo da sada zaplačem, muka mi je više od neozbiljnosti naših građana. Mi smo od 30. marta do maja bili u karantinskom smještaju i nijesmo gledali porodice. Sada pazimo da im ne donesemo virus – kaže Kalezićeva.

Ona ističe da je neizdrživo 8 ili 12 sati ne obavljati fiziološke potrebe, zbog čega opet slijedi procedura dezinfekcije i oblačenje neupotrebljavanje zaštitne opreme. Na intenzivnoj njezi radi devet sestara.

Načelnik pulmologije Vladimir Jovanović podsjeća da se broj pacijenata mijenja više puta na dnevnom nivou. U trenutku kada smo razgovarali, u KCCG je bilo ukupno 129 zaraženih, od čega 75 na internoj klinici. Jovanović objašnjava da je Interna klinika pretvorena u kovid zonu. Najteži pacijenti su na pulmologiji, jer ne mogu da se liječe na infektivnoj klinici sa ukupno 22 kreveta u starom montažnom objektu u krugu Dvorca Petrovića. Infektivna klinika nema čak ni uslove za ventilaciju kiseonika.

– Cijela interna klinika je crvena zona, i kardiologija i interna su pretvoreni u crvenu kovid zonu. Trenutno na mehaničkoj ventilaciji, što podrazumijeva neinvazivnu i inavazivnu ventilaciju na respiratoru, na pulmologiji i na kardiologiji 30, imamo pacijente na visokim protocima kiseonika koji su kandidati u slučaju pogoršanja da dođu do respiratora – 20 pacijenata, tako da kad mi kažemo životno ugroženo 50. Ja i doktorica Jelena Borovinić Bojović radili smo danonoćno, od prvog pacijenta 17. marta 2020. godine iz Herceg Novom, bez jednog dana odmora. Borovinić Bojović je kada je bila načelnik radila do granice iznemoglosti, što nije slučaj sa načelnicima. Kod nas se podrazumijeva kad si na tom mjestu da manje radiš. Ne i kod nje. I sada jednom sedmično obilazi pacijente. Imali još jednog pulmologa, doktoricu koja je otišla da radi kod privatnika. Nemam slobodne dane, vrlo rijetko gledam porodicu, dvoje malo djece i trudnu ženu. Takva je situacija. Na naše odjeljenje se smještaju najteži bolesnici, ne samo iz Podgorice, u kojoj živi pola Crne Gore. KCCG je bolnica opšteg tipa za Podgoricu, Danilovgrad i Kolašin, ali i bolnica tercijalnog tipa za najteže bolesnike iz svih opština. Svakodnevno imamo pozive iz kovid cenatara iz drugih opština, odakle nam šalju svoje najteže bolesnike na dalje liječenje. Moram da kažem da nam pomažu kolege sa drugih odjeljenja Interne klinike, specijalisti interne medicine, endokrinolozi – kaže Jovanović.

On ističe da nijesu svi podjednako podnijeli teret borbe protiv epidemije.

– Cijeli teret nose infektivna i interna klinika, uz nesebičnu pomoć anesteziolozi koji nam pomažu u liječenju najkritičnijih pacijenata, kojima je potrebno plasiranje centralnih vena i praćenje vitalnih parametara na raspiratoru. I tu su oni izuzetno bitni za 24 časovni monitoring i praćenje svih vitalnih parametara kod najkritičnijih pacijenata u svakoj sekundi. Odjeljenja kao što su hirurgija i druga imaju umanjen program rada i rade samo hitne intervencije – dodaje Jovanović.

Po njegovim riječima, protokoli liječenja su se mijenjali tokom epidemije, tako da pacijenti danas ne primaju antimalarike i terapije za HIV infekciju. Pored mehaničke potpore, pacijenti dobijaju i medikamente kao što su kortikosteroidi, antibiotici, vitaminska terapija... Vrlo je bitno da pacijenti budu hidrirani, antipiretici uključeni jer 99 odsto oboljelih ima visoku temperaturu. Suplenenti-vitamin A, C, D, selen, cink itd.

– Lavovski dio posla obavlja primarna zdravstvena zaštita, dnevno imaju 600 pacijenata kojima daju terapiju u kućnim uslovima. Stalno im zaposleni ispadaju iz stroja. Kad dođu kod nas to su pacijenti sa otežanim disanjem, gušenjem, povišenom temperaturom, padom zasićenosti krvi kiseonikom, što je odmah indirektni pokazatelj da se razvila upala pluća u većem obimu. Ovdje pacijenti svakodnevno umiru, sinoć dvoje. U intenzivnoj njezi svi su na invanzivnoj ventilaciji, odnosno sa tubusom u dušniku. Nije baš da korona pogađa jednako. Dešava se i da mladi ljudi umiru kao nedavno vaterpolista iz Kotora 78. godište. Sad imamo pacijenta 88. godište i izvukao se. Uglavnom, statitički gledano, najpogođeniji su stariji ljui sa drugim bolestima, srčani bolesnici, dijabetičari, teški plućni bolesnici, onkološki... Sinoć smo primili pacijenta koji ima 27 godina. Juče je preminuo mlad momak sa transplantiranim bubregom. Oni su najugroženije kategorija – kaže doktor Jovanović.

Jovanović objašnjava da su tzv. bijela pluća pacijenata koji ne mogu da dišu bez respiratora, pluća pod upalom puna zapaljenske tečnosti.

– U plućne alveole ulazi voda kao kod utopljenika. Respirator sa svim svojim performansama pomaže da se ta tečnost pod pritiskom vraća u krvotok i na taj način otvaraju se disajni putevi za vazduh. Bez kiseonika nema života – dodaje Jovanović

On tvrdi da imaju dovoljno opreme i mogućnosti za proširenje broja kreveta, ukoliko bude potrebno.

– Kadar je najosjetljivije pitanje. Svakodnevno ispadanje iz stroja ljudi koji se zaraze i odlaze u samoizolaciju. Do sada je u KCCG bilo zaraženo 40 doktora i 200 sestara. Kadar nam je isrpljen, ali valjda smo još mladi, pa imamo snage, da se našalim malo. Najgore je što imamo neizvjesnost do kada će ovo da traje – dodaje Jovanović.

Popunjenost kapaciteta za kovid pacijente u čitavom KCCG je 75 odsto, a direktorka Ljiljana Radulović kaže da su spremni, ukoliko bude potrebno, da obezbijede dovoljan broj kreveta u svakom trenutku.

Iz Kliničkog centra su saopštili i da je medicinsko osoblje na kovid odjeljenjima stimulisano 15 odsto na platu.

Tekst i fotografije Natalija MRDAK

---